četvrtak, 16.12.2010.
Iskre
Uhvatio sam ih u natjecanju.
Davale su sve od sebe u propinjanju u visinu poput skakača u vis, kao da pokušavaju zadiviti mnogobrojnu publiku koja se okupila oko te svjetlosne predstave,a koja i nije previše marila za njihovo natjecanje već je prema njemu pristupala sa velikom dozom ravnodušnosti. Poput kratkoživućih krijesnica razbijale su tamu koja je pokušavala obaviti okupljenje ljudske duše.Milovane crkvenom pjesmom nastavljale su svoj prelijepi ples, posljednji u svom životu.To je bilo njihovih nekoliko sekundi slave i davale su sve od sebe da privuku pozornost netom probuđene i razgovorom zaokupljene publike. Njihova ljepota je bila u njihovom kratkom vijeku,bile su jednostavno prelijepe. Pokušao sam ih izbrojiti ali bezuspješno. Rađale su se iz trenutka u trenutak potpuno nove pune, pune života željne dokazivanja.
Pozornost mi je odvlačila samo studen koja je nemilosrdno svojom hladnoćom bola moje, od zime, utrnulo lice.
Nisam se dao smesti,ništa me ne smije ometati u ovoj predstavi.Ovoj prelijepoj predstavi koja iz trenutka u tenutak polako prilazi svom kraju.Ništa me ne smije ometati o ovom činu prepunog života.
Nastavljam promatrati.
Ljudi se u sve većem broju okupljaju oko njih ne da ih gledaju i dive se njihovom postojanju već da poput prosjaka pruže ruku u nadi da će im one udjeliti zrno topline. Skakuću na mjestu da se malo ugriju razgovorom remete tišinu koja je njihova glazba i pucketanje vatre,koja je njihov izvor, njihov život.
A one su istodobno izvor života svom izvoru.Svoje postojanje duguju prelijepom začaranom krugu.
Još jednom ih pokušavam izbrojit,i ali bezuspješno.
Kada bi se barem sada moglo sve zaustaviti osim njihovog plesa pa da mogu uživati u njihovoj glazbi,tišini.
Kada bi barem sve stalo da se mogu diviti njihovom postojanju,njihovom životu.
Polako se približavam njihovoj pozornici,pokušavam ne slušati ljudske razgovore,osluškujem tišinu.
Obavija me toplina njihova izvora.Sve ih je više i više,kao da sam došao u samu sredinu predstave,u zaplet.
Da sam barem mogao pogledati cijelu predstavu,a ne ovako upadati u sredinu i ometati ih.
One zaslužuju moju ispriku.
Ispričavam se u sebi.
Skroz sam se približio pozornici,promatram ih.
Još jednom ih pokušavam izbrojiti,no bezuspješno.
Neću više ni pokušavati jer ih je jednostavno previše.
Sve sjaje istim sjajem,nema sporednih ni glavnih glumaca. Ma što je meni?
One ne glume,one jednostavno žive.Ovo nije predstava.
Ovo je život.
Život je kada iskoristite i ono malo vremena i prilika što imate.Kada uspijete uspješno odigrati sa kartama koje ste dobili na početku i pobjedite.To je to što su ova malena svjetlosna bića učinila.Zavidim im,na njihovoj iskorištenoj prilici.Zavidim im na volji za život i na veselju koji su unijeli u svoj posljednji ples, za koji nisu ni svjesni da je njihov posljednji.One jednostavno uživaju,ne razmišljaju o jučer ni o sutra već jednostavno postoje.Žive.One su pobjedile.
Promatram ljude oko sebe i pitam se primjećuju li ovo i oni.Ovu ljepotu.Zadržavam pogled na njihovim licima,osmjesima i usnama koje formiraju riječi.
Tražim nešto što bi mi dalo naslutiti da se i oni isto osjećaju.Nekakav pokret,nekakvu riječ.Ništa.Oni kao da ne vide ovu predstavu.Ova predstava kao da je napravljena samo za mene.
Samo mene.
- 11:34 -
